O nama

U rujnu 2002. godine nakon pohađanja Radionice dokumentarnoga filma u Školi medijske kulture u Trakošćanu (u organizaciji Hrvatskoga filmskoga saveza) kod Petra Krelje i njegovih suradnika (asistentice Vesne Krelja i snimatelja Karmela Kursara) Melita Horvatek Forjan i Nataša Jakob, profesorice hrvatskoga jezika u OŠ Marije Jurić Zagorke, osnivaju Filmsku družinu ZAG. U Radionici su naučile put od ideje do projekcije filma – kako pronaći temu za dokumentarni film, napisati sinopsis, izraditi plan snimanja, voditi skript tijekom snimanja, intervjuirati sugovornike, odabrati kadrove za montažu. Trakošćanska radionica povezala je ZAG s Petrom i Vesnom Krelja koji su postali česti gosti-uvodničari i prvi kritičari na Zagovim premijerama u Tuškancu, Cinnestaru, Mimari.

Kupljena je osnovna filmska oprema – mala digitalna Canon kamera, stativ, slušalice i mikrofon. U suradnji s Verom Robić-Škarica, tajnicom Hrvatskoga filmskoga saveza, organizirana je Radionica dokumentarnoga filma za učenike šestoga i sedmoga razreda.Vrsni hrvatski snimatelj Vedran Šamanović bio je stručni suradnik Radionice koji je mlade filmaše poučio osnovama snimanja, a Staša Čelan suradnik u montaži filma. Radionica je trajala cijelo prvo polugodište školske godine 2002./2003., a konačni proizvod bio je dokumentarni film D o darovitom plivaču školskoga plivačkoga kluba “Dubrava” Dini Hadžiću, ponosnom vlasniku deset zlatnih medalja.

Film je imao premijeru na božićnom Otvorenom danu Škole i bio je nagrađen gromoglasnim pljeskom. Ohrabreni zagovci film su poslali na Lidrano i 41. reviju dječjega filmskoga stvaralaštva u Sevete gdje je nagrađen 3. nagradom stručnoga ocjenjivačkoga suda na čelu s predsjednicom Snježanom Tribuson. Bučno je proslavljena ta treća (iako sjajna kao prva) nagrada, a ZAG je nastavio snimati dokumentarce i okupljati mlade filmofile.

U proteklih 15 godina tristotinjak petaša, šestaša, sedmaša i osmaša bili su članovi ZAG-a i snimili dvadesetak filmova o darovitim učenicima (Hafiz, Srce puno tajni), njihovim hobijima (Triii-i), djeci s posebnim potrebama (Zagorkini lumeni, Sretno dijete, Luka, Pero, Sva lica različitosti, Brašnići, Fran Luka), mladim uspješnim sportašima (D, Prvakinje, Zagorkin kros, Višebojac u Zagorki), prvoj ljubavi (Slatkač), domaru i kuharici (Vječni đaci), blizancima (Klonovi), poznavanju djela književnice Marije Jurić Zagorke (Naša Zagorka), pomoćnicima u nastavi (Posao iz snova), paraolimpijki Ani Sršen (Ne ustajem na lijevu), djeci kojima hrvatski nije materinji jezik (Ljepota je u različitost, Najljepše je gdje je srce).

Snimajući filmove, učenici su kroz igru i zabavu učili o kadrovima i planovima, ali i o međusobnoj toleranciji i prihvaćanju različitosti. Svaki snimljeni film, svaka premijera imala je svoju vjernu publiku u učionici, u predvorju Škole, u kinu Tuškanac, Cinestar ili Europa, u zagrebačkoj džamiji ili Muzeju Mimara. Prije svake premijere jednako uzbuđenje, dragi gosti u prvim redovima – roditelji učenika, kolege učitelji, uzvanici, pljesak i čestitke.

Nakon snimljenih Zagorkinih lumena (2005.), dokumentarca koji je imao premijeru u Cinestaru Zagreb uz gosta uvodničara Petra Krelju, o djeci s posebnim potrebama Kristijanu (koji je rođen bez desne potkoljenice) i Filipu (koji nastavu pohađa u invalidskim kolicima) – pokrenuta je akcija Lift za lumene. U akciju su se uključili svi učitelji (a naročito Filipova učiteljica Davorka Schmidt), učenici i njihovi roditelji. Organizirani su humanitarni koncerti Lumeni za lumene u Domu Hrvatske vojske, Hrvatskome glazbenome zavodu i Kinu Tuškanac. U školi je održan prodajni božićni sajam, a ukupna je zarada uplaćena na račun za izgradnju dizala. Napravljena je radijska i televizijska promidžba za emisije Dobro jutro, Hrvatska, Hrvatska danas, Kokice, Zašto tako i Čičak . Objavljeni su članci u Modroj lasti, Školskim novinama, Večernjem listu i na web stranici HFS-a.

Film je potaknuo mnogobrojne ljude dobre volje da uplate novac na žiro-račun i u svega nekoliko mjeseci sakupljeno je 270.000 kn potrebnih za izgradnju dizala u Školi. Danas je Filip učenik osmoga razreda i samostalno pohađa nastavu na prvome katu školske zgrade. OŠ Marije Jurić Zagorke ima i školski plivački bazen u kojem se mogu rehabilitirati djeca s posebnim potrebama. Školu trenutno pohađa još troje djece (u prvome i drugome razredu) u invalidskim kolicima i sigurno je da će FD ZAG i njihove školske priče zabilježiti okom kamere.

Filmska družina ZAG 2007. godine nadrasta plan i program zadan okvirima školske družine i osniva se Udruga ZAG koja okuplja učenike, njihove roditelje i ostale učitelje Grada Zagreba koje zanima rad s darovitom djecom i djecom s posebnim potrebama u području medijske kulture. ZAG proširuje svoj rad na područje radijskoga stvaralaštva. Ana Brčić Bauer, profesorica hrvatskoga jezika u OŠ Marije Jurić Zagorke, sa sedmašima i osmašima počinje snimati seriju radijskih reportaža Budi cool – ostani čist. Teme su reportaža ovisnosti mladih o alkoholu, pušenju, drogi, klađenju … Radijske reportaže predstavljale su Školu na državnom Lidranu u Šibeniku. Udruga ZAG u edukaciji mladih u području medijske kulture surađuje s udrugama Civitas i IDEM, Hrvatskim filmskim savezom, Međunarodnim centrom za usluge u kulturi i Narodnim sveučilištem “Sesvete”.

2010. godine Udruga ZAG postaje članicom Hrvatskoga filmskoga saveza. Voditeljice Udruge ZAG (Brčić, Forjan, Jakob) suvoditeljice su filmskih programa Škola u kinu (za zagrebačke i sesvetske osnovnoškolce) i Crtić u vrtić (za polaznike vrtića Novoga Zagreba) te supredavačice na Školi medijske kulture – Medijska kultura kao izvannastavna aktivnost.

Udruga ZAG (www.udrugazag.hr) trenutno okuplja pedestak aktivnih članova – djece i odraslih. Tehnički je solidno opremljena da samostalno može snimati i montirati filmove, a ideja, mašte i kreativnosti njezini članovi imaju napretek.

Zagovci su tijekom proteklih godina sudjelovali na svim dječjim filmskim revijama i Lidranima i smotrama školskoga filma, Malom dokuartu, Festivalu prvih, DUFF-u u Dubrovniku, SLAFF-u u Slatini, Unicefovim Festivalima o pravima djece, motovunskim i kraljevičkim radionicama i osvojili mnoštvo nagrada. No, još je važnije da su svojim filmovima senzibilizirali javnost za potrebe djece s posebnim potrebama i darovitih učenika, a vjerojatno će netko od mladih filmaša inficiranih filmom jednoga dana zaploviti profesionalnim fimskim vodama. Druženja, snimanja, putovanja i prijateljstva ostat će, zasigurno, u lijepom sjećanju mnogih zagovaca.

Jedan od bivših zagovaca Lucijan Loje danas je student i rado se prisjetio kako je bilo snimati film Naša Zagorka.

Naša Zagorka

Iako su prošle dvije godine od snimanja „Naše Zagorke“ još uvijek pamtim svaki trenutak namještanja kamere, mikrofona, scene… Ovaj naizgled jednostavan i kratkotrajan igrano-dokumentarni film bio je poprište neizmjerne zabave i užitka prilikom snimanja.

Ideja je bila snimiti, bez prethodnog upućivanja, znanje naših prijatelja o Mariji Jurić Zagorki, kao važnoj povijesnoj ličnosti po kojoj naša škola nosi ime, u spomen pedesete obljetnice njezine smrti . Kako je cijeli projekt bio unutar relativno malog kruga ljudi, okružen „velom tajni,“ naši izostanci s nastave bili su popraćeni upitnicima na licima prijatelja iz razreda. Nakon nekoliko dana snimanja došlo je do izljeva informacija o našem malom upitniku pa su neki pokušali zavarati Ekipu štrebajući podatke o Zagorki. Na njihovu nesreću, štrebanje je ostalo štrebanje i kamera je učinila svoje te nam razotkrila pravu istinu. Od tada, često smo se borili sa smijehom postavljajući pitanja i slušajući odgovore na njih koji su bili ozbiljni pokušaji zavaravanja nas malih filmaša.

U toj cijeloj zbrci: hvatanja učenika koji žele pred kameru, biranja mjesta snimanja, načina snimanja, smišljanja pitanja, odlučili smo da treba predstaviti i „Zagorku.“ Zbog toga smo nagovorili dvije učenice da obuku smeđu, šuštavu haljinu i malo hodaju po školi i školskom dvorištu. Ovaj dio sa snimanjem u školi nije nam zadavao probleme, snimanje u zatvorenom prostoru bila je rutina Zagovaca, izazov je bio – školsko dvorište. Tu smo se po prvi put hrvali s neravnim terenom i pomicanjem kamere tijekom snimanja, a vjetar je dao sve od sebe kako bi otpuhao šeširić s naših „Zagorki.“

Nekoliko puta sam pomislio da sličimo likovima iz nekog crtića koji nose čudne predmete i žice te trče jedni za drugima.
Nakon bezbroj postavljenih pitanja i snimanja hrpe učenika i nekoliko profesorica snimanje je konačno bilo gotovo. Kada smo pogledali svaku minutu materijala i složili komade po redu bili smo iznimno ponosni jer smo vidjeli da je „Naša Zagorka“ upravo onakva kakvom smo je zamišljali.

Snimanje „Naše Zagorke“ pružilo nam je veliko zadovoljstvo i izmamilo osmijehe na naša lica. To je predivno iskustvo i lijepa uspomena iz osnovne škole. Za kraj pozivam Vas da u svojoj školi potražite filmsku ili medijsku družinu, priključite se stvaranju filmske umjetnosti i doista uživate u kvalitetnoj zabavi iz koje ćete naučiti puno stvari kojima ćete se koristiti u daljnjem životu.